Prema pisanim izvorima, nakon što je abdicirao u Nikomediji u svibnju 305. godine, rimski car Dioklecijan nastanio se u palači koju je dao izgraditi na području ondašnjeg naselja Aspalathos (današnji Split), nedaleko od svoje rodne Salone. Uspoređujući gradnju Palače s drugim velikim građevinskim zahvatima Rimskog Carstva, može se pretpostaviti da je ona trajala od 5 do 10 godina. Izgradnja akvedukta morala je prethoditi gradnji Palače zbog vodoopskrbe gradilišta, ali i organizacije života velikog broja graditelja koji su na njoj radili, stoga se Dioklecijanov akvedukt može datirati u sam kraj III. stoljeća. Zahvaljujući činjenici da je rekonstruiran krajem XIX. stoljeća, on je u velikoj mjeri sačuvan, istražen i dokumentiran.
Akvedukt se proteže se u duljinu od 9 km od vrela rijeke Jadro, a koristio je slobodan pad s izvora. Dovodio je vodu do Zlatnih vrata Dioklecijanove palače, odakle se račvao na dva kraka za potrebe Palače. Davao je 13 m³ vode na sekundu što je bilo i više nego dovoljno za potrebe stanovnika. Geomorfološki izgled terena je različit, pa su tako i dionice akvedukta drugačije na pojedinim lokacijama. Kroz brda su kopani tuneli, preko dolina su građeni visoki nosači gravitacijskog kanala na lukove te najveći tunel kroz živac na Ravnim njivama u Splitu, u dužini od 1228 m.
Cijela je trasa Dioklecijanovog akvedukta danas zaštićeni spomenik kulture. U funkciji je od izvora do crpne stanice Ravne njive u duljini od 5185 metara. Zbog raznih građevinskih i komunalnih radova izvorni Dioklecijanov kanal je u gradu Splitu na više mjesta prekinut i porušen, ali su uvijek graditelji nastojali rekonstruirati ili premostiti porušene dijelove. U posljednje se vrijeme, zahvaljujući nastojanjima Konzervatorskog odjela u Splitu, u sklopu uređenja različitih građevina koje se nalaze na njegovoj trasi postupno istražuje i obnavlja.
Sredinom srpnja 2018. godine izvršena su arheološka istraživanja na dijelu obnovljenog Dioklecijanovog akvedukta u Majdanu u blizini izvora rijeke Jadro. Oko ovog dijela akvedukta često se postavljalo pitanje je li luk na kojem je postavljen gravitacijski kanal izvorni ili je nastao u obnovi u XIX. stoljeću. Tijekom istraživanja nisu pronađeni tragovi izvornog luka. Temelji luka su u potpunosti nastali u obnovi od 1877. do 1880. godine.
Pretpostavlja se da je područje Majdana i izvora rijeke Jadro u doba antike bilo gusto naseljeno, sa stambenim i gospodarskim objektima kao i s nekropolama te grobištima koja su se nalazila uz ceste ili kasnije sakralne objekte. Područje izvora rijeke Jadro bilo je interesantno i u doba seobe naroda, o čemu nam govore malobrojni, ali sve češći novootkriveni nalazi. U istraživanjima je pronađena jedna željezna tračnica s drvenim pragom koja ukazuje na veliku dinamiku i iskop sirovina tijekom industrijskog perioda prve polovice XX. stoljeća. Kroz preglede starih karata i fotografija, njihovo implementiranje i digitalizaciju te postavljanje u današnji kontekst i izgled terena, utvrđena su područja s velikim arheološkim potencijalom, što su pokazala istraživanja obavljena 1993. i 2015. godine. Buduća arheološka istraživanja i projekti valorizacije kulturne i prirodne baštine mogli bi otkriti i na svjetlost dana iznijeti jasniju sliku prošlosti ovog područja.